Citat dana

"Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!"

Iv 15, 12

Vrijeme kod nas

Foto dana

Karikature

karikature0008.jpg

Kontakt

Radunice bb

72230 Žepče

Bosna i Hercegovina

Tel/fax ++387 32 885067

Fatimska ukazanja 1917.

Do danas, a pogotovo u godini kada smo obilježili 100. obljetnicu (13. svibnja) od prvog ukazanja Blažene Djevice Marije troje malih portuglaskih pastira, taj broj je sigurno i znatno veći.

Poruke iz Fatime su neraskidivo vezane uz povijest XX. stoljeća i povijest svijeta. Nije pretjerano reći da Fatima govori o smislu ljudske povijesti. Prigoda je da o ovoj značajnoj obljetnici pronađemo jednu od knjiga, ozbiljnih katoličkih autora, koja govori o Fatimi i pročitamo je.

Piše: Brane Vrbić - objaljeno u Katoličkom tjedniku

Podsjetimo: u Fatimi je Blažena Djevica Marija tražila posvećenje opće Crkve svomu Bezgrješnom Srcu za mir svijeta. Potaknula na pokoru i molitvu. Osobito istaknula molitvu krunice i primanje sakramenata. Djevica Marija je nagovijestila skori kraj Prvog svjetskog rata (koji će se završiti za godinu dana), govorila o pošasti koja će se iz Rusije proširiti na cijeli svijet (komunizam) i o još strašnijem ratu ako se čovječanstvo ne obrati (Drugi svjetski rat), o progonu Crkve te velikom povratku čovječanstva Bogu. Koliko se samo pisalo, raspravljalo i nagađalo kroz gotovo pola stoljeća o sadržaju treće fatimske tajne koja je po nalogu svetog Ivana Pavla II. objavljena u svetoj i jubilarnoj 2000. godini. Događaji i poruke iz Fatime, mnogi su to napisali, mogu se sažeti na Isusove riječi iz Evanđelja: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“

Gospa se u Fatimi ukazala maloj i nepismenoj djeci: Luciji dos Santos te njenim rođacima blaženim (bratu i sestri) Franji i Jacinti Marto. I opet Bog i preko tih činjenica šalje snažnu poruku: za vidioce nisu izabrani najugledniji vjernici iz tog mjesta, ni oni „najpobožniji“; nije se Gospa ukazala ni nekom svećeniku ili časnoj sestri, ni nekom uglednom teologu, ni biskupu… Nije se Gospa bojala da ta djeca nisu „dorasla zadatku“, da će nešto pogrešno protumačiti i prenijeti jer riječ je o najčudesnijim i najvažnijim porukama za Crkvu i moderni svijet. Tko ima poniznost i kršćanskog rasuđivanja već će mu i sama ova činjenica dovoljno govoriti.

U ovom osvrtu donijet ćemo deset manje poznatih činjenica vezanih uz Fatimu

Sjećanja

Krenimo redom. Činjenica broj jedan. Mnogi se pitaju kako pouzdano više saznati o ukazanjima u Fatimi? Odgovor je kroz knjige. Upravo krajem prošle godine na hrvatskom jeziku je izdana knjiga Antonia A. Borellija, priznatog brazilskog mariologa i jednog od najcjenjenijih fatimologa: Fatima - poruka tragedije ili nade? Izdavač je zaklada Vigilare. (već je ranije, 2003., bila objavljena u izdanju Obiteljskog centra). Dvije knjige, na koje se poziva i Borelli i koje su iznimno čitane u cijelom svijetu su djela američkog pisca Williama Thomasa Walsha, Our Lady of Fatima (Naša Gospa iz Fatime), odnosno oca Giovannia De Marchi, Era una Senhora mais brilhante que o sol... (Bila je to Gospođa sjajnija od sunca...). Isusovac Antonio Maria Martins autor je knjige Sjećanja i pisma Irme Lucije. Temelj svih ozbiljnih djela o Fatimi su razna izvješća koja je sastavila sestra Lucija, a koja se obično nazivaju Sjećanja I, II, III i IV. Ne zaboravimo istaknuti da je i kolumnist Katoličkog tjednika fra Tomislav Pervanna početku ove godine objavio knjigu Fatima, uz stotu obljetnicu ukazanja, (Vodič za hodočasnike) u izdanju Naših ognjišta.

Činjenica broj dva. U vrijeme Gospinih ukazanja Lucija de Jesus, blaženi Franjo i blažena Jacinta Marto imali su deset, devet i sedam godina. Troje djece je živjelo u Aljustrelu, malom selu koje je pripadalo fatimskoj župi. Gospa se u Cova da Iria ukazivala od svibnja do listopada 1917. iznad crnike ili hrastića visokog metar ili malo više. Bl. Franjo je samo vidio Gospu i nije je čuo. Bl. Jacinta ju je vidjela i čula. Lucija ju je vidjela i čula te je razgovarala s Blaženom Djevicom. Franjo i Jacinta će, kako je Gospa i nagovijestila već pri drugom ukazanju 13. lipnja 1917., brzo prijeći u vječnost (1919. i 1920.) dok će Lucija živjeti 98 godina i preselit će se Gospodinu 2005. godine, malo prije smrti Sv. Ivana Pavla II.

Radost

Činjenica broj tri. Kakva je kao osoba bila sestra Lucija? Iz različitih izvora doznajemo za njenu vedru i veselu narav. Sestre koje su živjele s njom pričale su da bi se ona šalila, čak i kada je bila u 90-im godina i vrlo bolesna. Liječnica Branca Paul, koja se posljednjih 15 godina života sestre Lucije brinula o njenom zdravlju, također je to uvijek isticala: „Bilo je nevjerojatno da je tako normalna, jednostavna i skromna. Puna radosti i smijeha, uvijek spremna za šalu… Njezina radost je bila prijelazna i činila je svakog u njenom okružju sretnijim.“ Otac Giovanni De Marchi opisao ju je kao „potpuno normalnu osobe i stvarnu kao tanjur kolačića ... Ako je potrebno istaknuti neku njenu osobinu onda je to njena radost.“

Kardinal José Saraiva Martins, koji ju je redovito susretao kada bi slavio misu za Veliku Gospu u njenom samostanu, jednom je zgodom rekao: „Luciju sam uvijek doživljavao kao vrlu jednostavnu i jako umnu, povrh svega svetu osobu. Njezin govor i pokreti izražavali su njezinu svetost, doista je bila sveta. Bila je jako jednostavna i praktična, a stoga je bila samostanska rizničarka… Sveci su uvijek praktični, realistični i izravni.“

Kardinal Tarcisio Bertone, nekadašnji državni tajnik Svete Stolice, je kazao: „Iskreno vjerujem da je imala viđenja tijekom svoga života, ali je zadržala uvijek jednostavan način života, pobožan, radostan, pun humora. Koncentrirala se na molitvu dubinom koja je zanosila.“

Činjenica broj četiri. Malo je poznato da je s. Lucija napisala tisuće pisama. U samostanu u Coimbri dobivala je brojna pisma iz cijelog svijeta. Odgovarajući na njih uvijek je isticala da se treba obratiti, moliti Boga uz zagovor nebeske Majke. Ne zna se točan broj tih pisama, zna se samo da su započela neprekinut niz molitve koja je učinila puno dobra svijetu i Crkvi.

Dugo putovanje

Činjenica broj pet. U lipnju 1943. sestra Lucija oboljela je od teške bolesti koja je trajala mjesecima i protjecala u izmjenjivanju poboljšanja i pogoršanja... Sredinom rujna iste godine, bojeći se najgoreg, leirijski biskup je nakon mnogo razmišljanja zamolio vidjelicu da zapiše treći dio tajne. Bila je to zamolba, a ne zapovijed, koja je vidjelicu u određenoj mjeri zbunila, jer nije osjećala poticaj unutarnje milosti… Blažena Djevica Marija 2. siječnja 1944. raspršila je sve sumnje naloživši vidjelici da sve stavi na papir kad se to od nje zatraži. Lucija je to i učinila već sljedećeg dana. Potom slijedi dugo putovanje treće fatimske tajne od trenutka kad je, pet mjeseci kasnije, povjerena leirijskom biskupu, potom njeno pohranjivanje u Vatikanu 1957., pa sve do objavljivanja 2000.

Činjenica broj šest. Sestra Lucija je od 1925. boravila i bila članica Instituta Svete Dorotee. 25. ožujka 1948., napustila je taj Institut kako bi ušla u karmel Svetog Josipa u Coimbri. To se zbilo na Blagovijesti, koja je te godine pala na Veliki četvrtak – na isti liturgijski dan na koji je rođena. O razlozima zbog kojih je sestra Lucija napustila Institut Svete Doroteje i ušla u Karmel u Coimbri, biskup toga grada u pismu od 27. svibnja 1948. upućenom ocu Joseu Apariciu, tadašnjem njenom duhovniku, napisao je sljedeće: „Uistinu je vidjelica 25. ožujka ušla u Karmel ovog grada. Sveti Otac je na njezin zahtjev naložio da se ne priječi njezin prelazak, jer je bila uznemirena brojnim posjetima, od kojih su neki bili uistinu drski i potaknuti znatiželjom te su je nepotrebno opterećivali…“

Majčinska ruka

Činjenica broj sedam. Tko je sve od papa pročitao treću fatimsku tajnu za koju je vidjelica tražila da se ne otvara prije 1960. godine? Pismo je Vatikan u tajni arhiv Svetog uficija – sadašnje Kongregacije za nauk vjere, doneseno 4. travnja 1957. Pio XII. je umro sljedeće godine i prema svjedočenjima vatikanski dužnosnika on pismo s trećom tajnom nije pročitao. To potvrđuje i činjenica da je pismo, kada ga je papa Sv. Ivan XXIII. otvorio prvi put 17. kolovoza 1959., bilo zapečaćeno. Odlučio je da tajnu neće objaviti te je omotnicu vratio Svetom uficiju. I Bl. Pavao VI. pročitao je tajnu 27. ožujka 1965., donijevši istu odluku. I konačno stižemo do pontifikata Sv. Ivana Pavla II. Atentat na njega je izvršen 13. svibnja 1981., na dan kada su započela ukazanja u Fatimi. Nakon što je naložio da mu donesu omotnicu s tajnom 18. srpnja iste godine, papa se odmah prepoznao u liku „biskupa odjevenog u bijelo“ o kojem tekst govori. U vezi s time iznio je uvjerenje da je „majčinska ruka vodila putanju metka te se umirući papa zaustavio na pragu smrti“. Papa Wojtyla je 2000. godine dao odobrenje da se objavi treći dio fatimske tajne, a upravo je tadašnji kardinal Joseph Ratzinger, budući papa Benedikt XVI., sastavio teološki komentar o tom dokumentu.

Činjenica broj osam. Godine 1949. službeno su pokrenute priprave kanonskih procesa za beatifikaciju dvoje fatimskih vidjelaca. Konačno, 13. svibnja 2000. Ivan Pavao II. osobno je otišao u fatimsko svetište gdje je svečano proglasio blaženima, pred mnoštvom od 400 000 vjernika, sluge Božje Franju i Jacintu Marto, čiji se blagdan slavi svake godine na dan 20. veljače. Time su oni postali najmlađi blaženici nemučenici u povijesti Crkve.

Molitva i pokora

Činjenica broj devet. Na 50. obljetnice ukazanja, 13. svibnja 1967., blaženi papa Pavao VI. hodočastio je na mjesto ukazanja. Bio je to prvi papa koji je posjetio Fatimu. Sveti Ivan Pavao II. tri je puta pohodio Fatimu. Točno godinu dana poslije atentata tamo je ostavio jedan od dva metka kojima je bio pogođen i koji je zatim stavljen u krunu kipa Gospe od Fatime. Drugi put otišao je tamo u svibnju 1991. godine. Za trećeg posjeta 2000. je kipu fatimske Gospe darovao i prsten koji mu je dao poljski kardinal Stefan Wyszinsky kada je izabran za papu. Upućeni kažu kako se jedan od metaka odbio od toga prstena i zato ga nije usmrtio. Papa Benedikt XVI. je 2010. godine posjetio Fatimu.

Činjenica broj deset. Dr. Paul je rekla je da je sestra Lucija neprestano i neumorno govorila o Fatimi, Gospinim porukama i zahtjevima, posebno potrebi molitve krunice. Bila je „razočarana, međutim, kada bi se ljudi usredotočili na čuda i tajne. Znala je reći: „Čuda i tajne nisu važni. Moramo se usredotočiti na Gospinu poruku. Živi Deset zapovijedi. To je ono što je važno.“ To isto su potvrdile i redovnice koje su živjele s njom u Karmelu u Coimbriji. Kazale su da je sestru Luciju uvijek žalostilo i boljelo što su pojedinci inzistirali samo na otkrivanju trećeg dijela tajne. Govorila bi: „Kad bi samo živjeli ono što je najvažnije, što je već rečeno... A oni se samo bave s onim što je ostalo za otkriti, a ne misle na najvažniju poruku, na molitvu i pokoru!“

 

Preuzeto s: www.nedjelja.ba

Broj posjeta

Broj prikaza (hitova) članaka
299094

Tko je online

Imamo 279 gostiju i nema članova online