Citat dana

"Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!"

Iv 15, 12

Vrijeme kod nas

Foto dana

Karikature

karikature0008.jpg

Kontakt

Radunice bb

72230 Žepče

Bosna i Hercegovina

Tel/fax ++387 32 885067

Prva srijeda u korizmi - Misa u Maglaju

Propovijed – Leopoldova srijeda u Maglaju – srijeda, 4. ožujka 2020. godine

 

Razmišljanje: Znak Jonin - znak vjere

 

Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega. Čak i kralj skide plašt – i sjede u pepeo. Staviti pepeo na glavu – ili nekada sjesti u pepeo imalo je važnu poruku. Vidljivi znak kajanja i spremnosti na obraćenje. Stav podložnosti pred Bogom.

-„Tko zna, možda će se povratiti Bog, smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?« -Kralj i velikaši njegovi ovako razmišljaju – i imaju pravo. O, kad bi i mi bili danas poput Ninivljana – da čujemo, povjerujemo i primimo oproštenje. I oprostimo svima, oslobodimo se tereta nevjere. Učimo se vjerovati. Znamo recitirati molitve, slušati i odgovarati na litanije, znamo put do crkve... No, svaki dan se učimo vjerovati Bogu.

 

Pozvani smo na obraćenje. Pitanje je: kako slušamo i kako čujemo Božji poziv? –Apostol Pavao u pismo Filipljanima upozorava: Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja! Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati. Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja da budete besprijekorni i čisti, djeca Božja neporočna posred poroda izopačena i lukava u kojem svijetlite kao svjetlila u svijetu. (usp. Fil 2,12-15)

Moramo znati ovo: kad se u čovjeku nastani grijeh i ne želi se obratiti – on uporno radi po svom. To je nešto kao kad jednu sobu u kući zaključamo i u nju ubacujemo raznorazne stvari: kofere, krompir, bicik, općenito hranu, i nikog ne puštamo unutra. Ustajalost sobe, nered u njoj počinje zaudarati. S vremenom osjetimo smrad odatle – ali se ne usudimo otvoriti vrata i počistiti nered. I tako danima, mjesecima, godinama. I drugi osjećaju da tu nešto smrdi. Mi velimo: ne, ne otvaraj, to je moje, ne tiče se nikog, sve je u redu. Naravno, lažemo. Pravimo se da je sve u redu. A ono smrdi i smrdi, i prijeti zaraza za sve ukućane i da se raširi neka epidemija.  Bez ispovijedi nemožemo napredovati u duhovnom i vjerničkom životu. Možemo reći: nemožemo bez stalne ispovijedi voditi borbu protiv svoga tijela i napasti, protiv svijeta i đavla. Zato je vrijeme korizme milosno vrijeme. Vrijeme skidanja tereta koji nas pritišću; umaraju i crpe nepotrebno snagu. –Apostol bi rekao: Dajte, pomirite se s Bogom i Bog mira bit će s vama.  

Grijeh je uvijek zamaman. Obećaje veliko dobro; zamračuje oči da ne vidimo ispravno. Vidimo samo ono što želimo.

Sveti Luka piše u današnjem evanđelju da je veliko mnoštvo nagrnulo za Isusom. I traže znak. Očekuju čudo. Nekakvo čudo. Neznaju kakvo točno – ali nešto nesvakidašnje o čemu mogu govoriti; o čemu mogu prepričavati i biti glavni u društvu gdje se pojave. Očekuju znak ali im se znak neće dati nego znak Jonin: poziv na obraćenje. To je znak koji smo čuli prošle srijede: Obrati se i vjeruj Evanđelju.

 

Svjedočanstvo vjere svećenika Bože

 

Svećenik Božo Markotić je bio župnik u Čajdrašu u vrijeme rata, od 1991. do 1995. godine. U ratnoj stisci i grubosti vojnika armije BiH– bio je svjedok mnogih zločina, koje je pokušao najprije spriječiti, a potom – kad ih nije uspio spriječiti – liječio je rane ranjenima. Iako sam bolestan, nije htio otići od svog malog stada, dok su zli vojnici provaljivali u kuće katolika i pljačkali njihovu imovinu i prijetili im smrću. U svaku kuću gdje se dogodilo nasilje nad njegovim župljanima, pokušavao je doći, tješiti ih; posjetiti povrijeđene u bolnici... Nikad nije nastupao s pozicije moći nego s „pozicije služenja“, nasljedujući Isusa dobrog pastira. Zanimljivo, nije u tim trenucima proklinjao napadače i zlostavljače, nego je liječio rane i davao što je imao: svoj dolazak, nešto hrane, lijepu riječ i svjedočanstvo: s vama ću biti svaki dan i zauzimat ću se za vas. I umro je od posljedica srčanog udara koji je uzrokovala bolest pluća. Pokušao se kratko liječiti u Rijeci, gdje ga je zadesila i smrt. Po vlastitoj želji sahranjen je u Čajdrašu, a imao je 43 godine. Bio je svjestan svoje bolesti, ali se nije štedio, već razdao do posljednjeg daha. Moga je mirne duše otići iz ratnog pakla. Ipak je želio ostati sa svojim stadom. Htio je biti znak Jonin. I Isusov znak – dobri pastir. Zrno, ako pavši u zemlju ne umre, nemože donijeti ploda. Ako li umre, donosi obilat rod.

 

Svjedočanstvo svetog Leopolda

 

I Leopold Bogdna je bio znak Jonin. Neumorno je sjedio i ispovijedao. U prosjeku osam do deset sati, pa čak i više. Čekao pokornike. Poticao na dobru ispovijed. Slušao satima i pomagao da sve grijehe i loše navike ispovijede. I tako 40 godina. Nije dopuštao da ostane nešto smrdljivo i grešno na duši. Na njegovu ukopu je bilo 170.000 ljudi. Nažalost, mnogi se ispovijedaju samo površno. Možda očekuju čudo svetog Leopolda. Opasno je odgađati obraćenje.

Za početak: Usredotočimo se na svoje obaveze – da ih odgovorno obavljamo. I na vrijeme. I bez mrmljanja. Pripazimo da na druge ne tovarimo svoj teret. Molimo savjesno svoje molitve. Ljubazno susrećimo ljude. I evo velikog pomaka obraćenja.

 

Crkva i župa u Maglaju –

Nekada davno, prije četristo godina bila je župa u Maglaju. Proteći će još vremena dok ispitamo arheološka nalazišta i pogledamo u arhive. Ponešte tek znamo o povijesti. Godine 1890. već ima vjeronauk u školi u Maglaju. Dolazi župnik iz Radunica imati mise i školski vjerunauk. Iduće godine je bilo 12 školske katoličke djece u školi. Nadbiskup Josip Stadler zapovijeda župniku da kupi zemlju u gradu za potrebe nove župe Maglaj – a pravit će se župa kada za to dođu prilike.

Zanimljivo: godine 1893. Župnik moli oslobađanje obaveze predavanja vjeronauka u školi u Maglaju radi udaljenosti, troškova kojih ima zbog odlaska – a neplaćanja vlasti za njegov rad. Nadbiskup izričito piše da ga dužnosti katehiziranja nitko ne može osloboditi, makar bilo teško i naporno.

12. svibanj 1893. – Daje se dozvola župniku fra Anđelu Šunjiću za slavljenje jednom mjesečno svete mise u Maglaju

Ostaje odredba poduke vjeronauka u školi. Imao je Nadbiskup u planu sagraditi svetište Svetog Ante Padovanskog u ovom gradu. Kasnije su napravili crkvu svetog Ante. Manju crkvicu.

Božjom providnošću – sada smo u crkvi koja je svetište. Svetište svetog Leopolda Mandića. Čudnovati su putevi Gospodnji. Ove godine obilježavamo pedeset godina župe Maglaj. Ponovne uspostave župe. Na nama je odgovornost prenijeti vjeru novim generacijama.

Amen.

Broj posjeta

Broj prikaza (hitova) članaka
202452

Tko je online

Imamo 61 gostiju i nema članova online