Citat dana

"Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!"

Iv 15, 12

Vrijeme kod nas

Foto dana

Karikature

humor_feliks_gk_52-53_16.jpg

Kontakt

Radunice bb

72230 Žepče

Bosna i Hercegovina

Tel/fax ++387 32 885067

V. korizmena nedjelja - Sjeme donosi rod tek kad umre

Razmišljanje:

Istupili iz crkve Haso i Mitar

U njemačkoj je praksa da katolici mjesečno ili godišnje doprinose za crkvene potrebe kroz porez. Stopa poreza je određena, pa po šablonima u kancelarijama se obračunova koliko se mora platiti. S osobama koje ne žele plaćati crkveni porez, najprije se razgovara, pa se nakon nekog vremena od njih – ako ustraju u neplaćanju – traži potpis da to zaista ne žele, ta da su svjesni činjenice o napuštanju katoličke crkve. Takvi nemaju poslije pravo na sakramente    .

Tako u je u naše ordinarijate znala stići obavijest iz Njemačke da je NN istupio iz crkve. Potom se taj dokument pošalje na župu odakle je krštenik rodom. Neobično je kad stigne dopis da je osoba muslimanskog imena ili srpskog imena (po logici nisu katolici napr. Haso ili Mitar) istupila iz Katoličke crkve u Njemačkoj. Otkud oni u katoličkoj crkvi? –I jesu li bili uopće u crkvi? Najčešće su u vrijeme rata ili nekad poslije stigavši u tu zemlju prijavili vjeroispovijest katoličku - radi očekivanih povlastica i privilegija. Kasnije su se izjasnili kako im to ništa ne znači i ne žele plaćati „kirchensteuer“. Postoji mogućnost da su oni i postali katolici, no „samo na kratko“ pa su prekrižili katolički vjeru kao nešto što im smeta i nema dublje značenje. -A za njemce je uglavnom svejedno koje je ime – oni u njima ne vide razliku; i naravno na početku vjeruju strancima i njihovim riječima. Dok istovremeno mi „pušemo i na hladno“, teško vjerujući u duboko obraćenje.

Evanđelist Ivan bilježi: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« (Iv 12,20)  Ne objašnjava koji su njihovi motivi; nema pojašnjenja odakle su točno, iz kojeg grada, jesu li praktični vjernici ili samo da obave red što se od njih traži. Jesu li židovi koji govore grčki ili grci koji su povjerovali u hebrejskog Boga objave.

Uvjerenje iz svjedočenja drugih

Ovdje je riječ o pravim grcima, nastanjenima u koji su se susretali sa Židovima i kasnije povjerovali u Boga jedinoga i svrstali se među simpatizere židovske monoteističke vjere. Očito da su morali čuti i za Isusa kao proroka koji svojim djelima i riječima na nov način objavljuje Boga jedinoga. U skladu s grčkom filozofskom tradicijom, tražeći istinu otkrili su Boga objave. Vidjeli su kako Isus miroljubivo ulazi u Jeruzalem na magarcu, za razliku od ratničkih vođa koji su ulazili na konju. Čuli su kako mu Židovi kliču kao onome koji dolazi u ime Gospodnje. (M. Zovkić: Isusove paradoksalne izreke) Htjeli su iskoristiti priliku i osobno razgovarati; pitati ga o svojim dvojbama, poručiti da su uz njega, ali bi voljeli znati još par sitnica.

Isus pred Grcima i apostolima iznosi zbunjujuću nauku: „Zaista, zaista, kažem vav: ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod...“ (Iv 12,24) Iako je Isusu drag život, pristaje podnijeti smrt i umiranje. Voli živjeti i duša mu je potresena i ranjena bolom zbog smrti koja uskoro dolazi. Božjoj volji podlaže svoju potresenost i strah. Nije grijeh strašiti se, ali bi bio grijeh zbog straha ne ispuniti Božji plan i Božju volju. Makar ga koštalo krvi, znoja, udaraca, čak i same smrti na križu. Makar znao da će i njegova majka biti ranjena tim zlom koje će se na njega sručiti. On je to zrno koje će pasti u zemlju i donijeti plod! Novi život.

Nekad ranije Isus najavljuje svoju muku i smrt pred učenicima. Tako su da su apostoli već prije čuli mogući Isusov svršetak. Nije im bilo sasvim jasno kako će to biti, no nisu se ni složili s tom mogućnošću. Bar ne Petar. „I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane.“ (Mk 8,31) Na to ga Petar pozove u stranu, potiho ga uvjeravajući kako se to ne smije dogoditi. A Isus ga izgrdi i zaprijeti mu: Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje nego što je ljudsko!“ (Mk 8,33b) Sličnog su promišljanja bili i ovi Grci. Nije zapisano kako su točno reagirali, niti jeli im vjera uzdramana kad su čuli Isusove riječi o smrti i uzdizanju.

 „A ja kad budem podignut sa zemlje sve ću privući k sebi“

Već izdaleka Bosna i Hercegovina se priprema za izbore na jesen. Dogovaraju se koalicije, traže se suradnici i lobisti. Partije angažiraju osobe koje će raznosti letke, pozivati na promidžbene skupove, zagovarati interese kod uglednih osoba, daju se razna obećanja. Jer: kad se šef uspne na vrh – onda će on povesti sa sobom neke od njih, koji će dobiti privilegije, bolja radna mjesta; dobit će „bijeli kruh“, utjecaj u odlučivanju, mogućnost zapošljavanja osobe na radnim mjestima. „Kad glasate za nas – bit će lakše živjeti i bolje blagostanje!“ S druge strane, ako šef ne uspije, svima se trese stolica, od najvećeg do najmanjeg!

Isusov govor pred svijetom izaziva ovacije negodovanja! „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac... A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.“(Iv 8,25-26.32) Uzdignuće Isusovo je smrt razapinjanjem na križu. Konačno uzdignuće je proslava u nebo koja slijedi nakon uskrsnuća iz groba. „U svome na križu uzdignutom Sinu Bog i danas ljubi svijet te svima koji vjernički priznaju svoju egzistencijalnu nedostatnost nudi trajno spasenje.“ (M. Zovkić: Isusove paradoksalne izreke) Problem je slušateljima čuti za smrt Mesijinu, jer on dolazi da bi ostao za stalno, da živi stalno. Nisu uspjeli dokučiti Isusove riječi o smrti i uskrsnuću. Ni danas mnogi ne razumiju o čemu je riječ, jer zahtijeva umiranje sebi i služenje. A uskrsnuće ostaje trajni misterij. Vidimo i jasno nam je uskrsnuće prirode u proljeće, no uskrsnuće tijela?! –E to je već nešto drugo i teže razumljivo. I tu se traži vjera. Vjera i djelovanje!

Slušali smo prošle nedjelje kako je Bog tako ljubio svijet, te je dao svoga sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. (Iv 3, 16-17) Ohrabrujuće riječi. Spasenje je već započelo. U nama raste i razvija se polako, neprimjetno. Bogu je stalo do spasenja što većeg broja ljudi. On bi najradije da se svi ljudi spase.

Isusova smrt neće biti kraj njegovog pokreta nego rađanje!

„Čovjek se popne pa vidi. Siđe, pa više ne vidi, ali je vidio. Umijeće je kad na nižim predjelima postupa prema sjećanju na ono što je vidio na višim. Iako više ne vidi, i dalje može bar znati. (Rene Daumal)

Propovijedati vjernicima – svojima i tuđima

Neki je mladi svećenik trebao propovijedati u zatvoru. Danima se pripremao i tražio zgodne izraze kojima bi dotaknuo tvrda srca zatvorenika i pozvano na promišljanje o svom životu. –Ulazeći u zatvorsku kapelicu primjetio je bezvoljna i hladna lica zatvorenika. Na ulazu se pomolio u tišini, obukao se i pošao prema oltaru. Na posljednjoj stepenici se spotakne i pruži se koliko je dug. Čak je i ruku poderao na pod. Svi su se smijali njegovoj nesmotrenosti. Pocrvenio je u licu, bilo mu je neugodno; polako je ustao, otresao prašinu s ruku i misne odjeće. Onda mu jedna misao proleti glavom i progovori zatvorenicima: Ljudi, upravo zbog ovog sam i došao k vama u zatvor: Želim vam reći, s pomoću Božjom, čovjek može ustati i ići dalje! (E. Puntsch)

I župnik često zna promišljati kao ovaj mladi svećenik: ide prema oltaru a u crkvi malo svijeta. Zna ih godinama, a gotovo se ništa ne mijenja. Pita se koliko će do njih doprijeti riječ koju izgovori?!  Župljani su povjerovali, tradicionalni su vjernici, no kao da govore: ne traži od nas župniče da čitamo na misi, ili da idemo na probe pjevanja, ili nešto u svom životu promjenimo! Neka bude kako je bilo, ništa ne mjenjaj.

Jedan kolega svećenik priča o svojoj župi i jednom dobrom čovjeku koji mu je u poslovima desna ruka, a kaže otprilike ovako: „Evo, župniče, učinit ću što treba u župi, samo molim te nemoj tražiti da idem svake nedjelje u crkvu; ne mogu ja to, imam nedjeljom drugih obaveza i planova, doći ću kad mognem. Evo i novca, samo me pusti kako sam navikao.“

A ipak dužnost je propovijedati i poticati. Na to smo pozvani i poslani. Propovijedati domaćima u vjeri, svjedočiti svoju vjeru u konkretnom mjestu, strpljivo i ljubazno razgovarati s malima i velikima. I navještati Krista raspetoga i uskrsloga. Pokazati Isusa!

Sjeme će donijeti ploda tek kad nešto umre! U meni mora umrijeti oholost, egoizam, mržnja, srdžba, ravnodušnost, pa će nešto uroditi plodom. I oni zatvorenici iz gornje spomenute zgode i svaki čovjek potreban je čuti riječ Božju, riječ koja želi donijeti ploda i proklijati u srcu.

Božju riječ treba i onaj koji dolazi svake treće-četvrte nedjelje u crkvu. Pa čak i onaj koji zaluta, ili povremeno samo uđe – i njega Bog želi spasiti i dovesti u svoje kraljevstvo. Pa makar i nebio moje vjere ili nacije – i njega Bog voli i želi ga spasiti. Jer je poslao Sina svoga ne da sudi svijet, nego da ga spasi! Amen.

 Ilija, župnik

Broj posjeta

Broj prikaza (hitova) članaka
64677

Tko je online

Imamo 156 gostiju i nema članova online